Srbija je odbila te ponude, ne zbog slavenskog bratstva i dobre volje već zbog niz nepovoljnih faktora. Nepovoljnih faktora kao slom carističke Rusije koja, zaokupljena unutarnjim problemima, se više nije uopće obazirala na Srbiju, ulazak SADa-u rat koji nije potpisao niti priznavao Londonski ugovor i priznavao pravo naroda na samoodređenje što je moglo spriječiti proširenje Srbije ili barem prisilno stvoriti federativnu Jugoslaviju te Solunski Proces gdje se Srbijanska vlada odlućila riješiti bivših vođa Crne Ruke zbog navodnog plana atentata na regenta Aleksandra, što je dovelo do pada ugleda Karađorđevića.

Zbog ovih faktora je potpisana Krfska deklaracija, kojom je napušten Londoski ugovor, ali je Srbiji osigurano proširenje. Deklaracija je ostavila unutarnje uređenje za kasnije određenje većinom u ustavotvornoj skupštini kad se stvori država što se nije dogodilo. Ona je potpuno zaobiđena u korist srpske centralističke hegemonije.

TL:DR: Pravilnije je reći da je Srbija bila prisiljena odbiti Londonski ugovor.

Izvor: Hrvoje Matković: Povijest Jugoslavije, str.40-44.