Sergej Jesenjin - Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri štali, gdje rogoz se zlati pod gredom, oštenila sedmero malih, riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine, mati ih češljala nježna; od trbuha njene topline voda se topila snježna

A uveče, kao i vazda, kad koke na lijegala kreću, tmuran je stigao gazda i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala slijedeć mu tragove hoda i dugo uz val do vala hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća i znojna probi kroz sjene, njoj se mjesec vrh kuća ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu i cvilila nasred druma, a mjesec na putu kasnu sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega za bačenim kamenom kreće, ko zlatne zvijezde sred snijega kotrljahu oči se pseće.