valja odmah napomenuti kako Rummel crta simplificiranu sliku sukoba na ovim prostorima u Drugom svjetskom rata u kojoj mjesto pozitivca pridaje jedino četničkom pokretu Draže Mihajlovića. Iako pripisujući četnicima odgovornost za nekih 100 000 ubijenih, autor navodi kako je Mihajlović neuspješno pokušavao spriječiti ubojstva Hrvata, a milosti nije imao samo za ustaše [13]. Također, Rummel tvrdi da su navodi o četničkoj suradnji s talijanskim fašistima i njemačkim nacistima, odnosno, odbijanje aktivne borbe protiv istih, tek dezinformacije sovjetske propagande i komunističkih simpatizera u britanskim obavještajnim službama te da je savezničko uskraćivanje potpore četnicima i okretanje partizanskom pokretu „možda najznačajnija pobjeda dezinformacija u tijeku rata.“ [14] Svaki imalo ozbiljni povjesničar od 1945. godine do danas, odbacio bi ove tvrdnje kao nimalo utemeljene. Međutim, Rummelovi su jasno pozitivni stavovi prema četnicima vjerojatno posljedica pro-četničke propagande koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila veoma snažna u Sjedinjenim Američkim Državama, literature koju je koristio, ali i njegove generalne netrpeljivosti prema ikakvim socijalističkim pokretima ili režimima. Govoreći već o autorovu odnosu prema četnicima, možemo kratko spomenuti njegovu procjenu od 100 000 četničkih žrtava. Rummel u ovoj knjizi ne objašnjava kako je došao do tog broja već samo u bilješci na kraju poglavlja kao izvor navodi svoje podatke koje je objavio nekoliko godina ranije pod naslovom Statistics of Democide. Te je podatke on uvrstio u tablicu koja je dostupna na njegovim internet stranicama. [15] Međutim, o kakvim se procjenama radi, više ćemo reći malo kasnije.