Naravno da treba osuđivati medije kojima ubistvo jednog policajca nije dovoljna vijest već to šire u druge sfere gdje ih napuhuju van proporcija, medije kojima teroristički čin nije dovoljna tragedija već na ovaj ili onaj način: svjesno, nesvjesno ili podsvjesno, sračunato ili u afektu, smišljeno ili nekontrolisano, pristrasno i ostrašćeno prizivaju/aludiraju na genocid, na vjerski, na etnički sukob i bratoubilački rat do istrebljenja. Naravno da ih treba osuđivati pogotovo ako se radi o državnim medijima: medijima koji su po definiciji u službi trenutno vladajućih desničarskih partija. Ništa nas ne smije natjerati da ustuknemo, da se ne usuđujemo to osuđivati: nikakav slijepi patriotizam i lojalnost, nikakav razlog, drama i tragedija ne smiju pomutiti našu moć rasuđivanja u ovom trenutku, nikakva emocija, patos, specifičan i partikularni moral ne smiju odvući našu pažnju i učiniti da propustimo nadgledati i držati na oku državnu propagandu u ovakvim trenucima, gotovo istu onu zbog koje smo jednom platili veliku cijenu u životima civila na ovim prostorima. To je naša prva i najviša moralna građanska obaveza, jednako bitna, jednako važna kao i sama osuda terorističkog čina i ubistva policijskog službenika. Državni mediji već decenijama vode specijalni međuentitetski medijski rat i traže upravo te pukotine nemira, straha, neodlučnosti, nesigurnosti, dezorijentisanosti, strasti i ostrašćenosti u društvu kroz koje provlače i plasiraju svoje otrovne huškačke i zavađačke poruke često i u samo ime antifašizma ili pak antiterorizma. To ne čine sami, već u skladu sa uređivačkom politikom i direktivama partija čiji ljudi sjede u upravljačkim odborima. Ustuknemo li na trenutak, kao građani, kao neutralni civili, od kritike i osuđivanja te pojave, prisustvovaćemo ponovnom raspirivanju strasti za koje ionako niko od novinara nije otišao u Hag. Možda je to nekom danas, ovim novim generacijama interesantno, ali mnogi od nas su tu sapunicu već odgledali početkom devedesetih i svaka javna repriza, ako smijem reći u ime svih istomišljenika, predstavlja uvredu našoj inteligenciji. Nakon svega što nam se desilo mi moramo ne samo pratiti i gledati medije - već ih pomno držati na oku. Ne smijemo sebi dozvoliti ni da trepnemo, a kamoli da im progledamo kroz prste ili da zažmirimo na jedno oko u ovakvim trenucima. Ovih dana, u susret 9. maju i 70. godišnjici pobjede nad fašizmom, dobra je i simbolična prilika širom otvoriti oči.