Na temu srbidizacije Splita;

Nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine srpska je vojska ušla u Split. Zbog romantične zanesenosti ali i osobnih interesa i izdajstva domaćih Hrvata, splitsko narodnjaštvo i hrvatstvo općenito nisu se uočljivo opirali agresivnom pritisku koji je dolazio s istoka. Atribut hrvatskog doslovno je brisan iz javne upotrebe; primjerice Hrvatska čitaonica postaje 1919. Jugoslavenska čitaonica, Hrvatski dom 1921. postaje Sokolski dom. Hrvati su se polako ali sporo budili. To povoljno okružje Srbi su obilato koristili. Općinske su vlasti Srbima dopustile u prostorima ruševina katoličkog samostana privremeno vezati konje. Privremeni je vez vremenom postao stalni, to jest katolički je samostan postao konjušnica. Poslije su vlasti u samostanskom sklopu smjestile žandarmerijsku postaju. 1921. je u dvorištu ovog samostana sagrađena prva pravoslavna kapela u Splitu. Posvećena je 1924. godine. U nju se ulazilo iz Domaldove ulice, a poslije s Obrova. Iste te 1921. godine osnovana je u Splitu teroristička organizacija jugoslavenskih nacionalista, organizacija ekstremista koja je za cilj uzdignut na razinu svetosti imala borbu protiv Hrvata, koje je nazivala "krajnjom desnicom" (radićevce i frankovce) ili "krajnjom ljevicom" (komuniste).

Splitski su Srbi dobili svoju pravoslavnu parohiju. Travnja 1922. osnovana je Pravoslavna općina a za to im je opet pribavljeno zemljište na kojem bi sagradili crkvu, nalazilo se na Putu kraljice Marije. Odmah je formiran Odbor za gradnju srpske pravoslavne crkve. Čak je bilo predviđeno da Split bude eparhijsko središte, time da preuzmu tu funkciju Šibeniku. Tih je godina zahvaljujući planskoj i konstantnoj protekciji iz Beograda te budalasto naivnom zanosu mnoštva domaćeg stanovništva "osloboditeljima", pravoslavlje i veličanje srpstva na štetu Hrvata cvjetalo. Hrvatski su se mediji teško mogli tomu odupirati. Hrvatska riječ i Hrvatska sloga bile su zabranjene, orjunaši su upadali u njihove prostore i spaljivali naklade, dok se režimsko Novo doba rugalo hrvatstvu. Hrvatski misleći intelektualci i stranke trpili su progone i službena (policijska) zlostavljanja i ne-službena zlostavljanja (orjunaška), koje je vlast indiskretno podržavala i diskretno poticala.

Zemljište na Putu kraljice Marije Srbima nije odgovaralo. Općinske su im vlasti opet izašle ususret. U zamjenu su im dale novo zemljište.

1. je za SPC zamijenila prostor na Obrovu za 50 tisuća površine na potezu od Starog placa do sadašnjeg Katoličko-bogoslovnog fakulteta,[1] praktično cijeloi kompleks bbivšeg samostana Svete Marije, odnonso vojarne. Poslije toga Srbima su ambicije narasle, osobito otkad je lipnja 1925. godine novi prota došao za paroha, prota koji je bio umješan u društvenim djlatnostima i dramatiziranju, zbog čega se pravoslavlje nametnulo za ideološku snagu. Najavilo se da će se žandarmerija uskoro iseliti i srušiti cijeli starinski katolički objekt, a sagraditi novi pravoslavni hram.

Do 1933. useljavanjem je broj pravoslavaca u Splitu narastao na 2000, od one 3 pravoslavne obitelji iz 1890. 1933. je godine sklop dobila Srpska pravoslavna crkva, koja je ovdje htjela podignuti monumentalno veliku crkvu sv. Save koja se trebala podignuti na mjestu srušenog katoličkog samostana i okolnih građevina. Nacrte je dao arhitekt Aleksandar Deroko (docent sa beogradskog Tehničkog fakulteta). Rujna 1935. se godine ruši stara katolička crkva i dio zgrada iz samostanskog sklopa. Tad su našli ulomak pilastra s križem i natpisom te dio zabata oltarne pregrade s natpisom na kojem se spominje sv. Benedikt i sv. Skolastika. Jedan je nalaz danas u splitskom Arheološkom muzeju, a drugi je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika.